Preobrazba SAD u imperijalnu silu

Dr.sc. Zlatko Rendulić

PREDGOVOR

UVOD

Odmah po završetku drugog svjetskog rata oblikovale su se dvije supersile - SAD i SSSR. Svijet ulazi u hladni rat i bipolaran sustav odnosa. Početkom zadnjeg desetljeća 20. stoljeća dolazi do raspada SSSR-a i SAD ostaje jedina supersila u svijetu. Time svijet ulazi u stanje monopolarnog sustava vojno-političkih odnosa. SAD nisu izvojevale svoj status jedine svjetske supersile s vojnom pobjedom, kao nekada Rim nad Kartagom, već stoga što se druga supersila jednostavno raspala kao posljednja imperija, koja se nije više mogla prilagoditi novim uvjetima života. Stoga ni američka pobjeda u hladnom ratu nije bila baš tako sjajna kao što to na prvi pogled izgleda. Svi se sjećaju prosperitetne dobronamjerne Amerike četrdesetih i pedesetih godina, kada su SAD imale ogromnu ekonomsku moć i veliku vojnu silu, ali nikada nisu pomišljale da tu vojnu moć ne podijele sa svojim evropskim saveznicima. Ekonomija SAD tada je počivala na čvrstim temeljima sa viškom u platnoj bilanci. Pritom su SAD bile najveća kreditorska nacija, sa dolarom kao svjetskom valutom bez alternative. Danas je američki udio u svjetskom kapitalu mnogo manji, a SAD imaju već više godina veliki platni deficit, tako da su one danas veliki međunarodni dužnik.

Ipak koliko god je ekonomija SAD stradala tijekom hladnog rata, to se nipošto nije dogodilo vojno-industrijskom kompleksu, a koji postaje glavna osnovica američke vojne moći, dok istodobno u sjenci zauzima veliku političku moć. Vojno-industrijski kompleks postaje neka vrsta Pretorijanske garde koja ima ogroman utjecaj na donošenje visokog proračuna za potrebe oružanih snaga. Na opasnost od utjecaja Vojno-industrijskog kompleksa na državnu politiku ukazivao je još poznati general i Predsjednik SAD Dwight Eisenhower koji je pripadao Republikanskoj stranci. Pošto Vojno industrijski kompleks ima glavne pomagače baš u redovima Republikanaca, Eisenhower je imao dobre razloge za ovaj istup.

Prvi zaljevski rat 1991. godine pokazao je mogućnost ostvarivanja ratnih ciljeva odnosno pobjede u ratu pomoću sprege zračnih udara i sustava za daljinsko istraživanje

Nakon neuspješnog rata u Vijetnamu, Amerika usvaja novu vojnu doktrinu koja dobija ime Zračno-kopnena bitka. Prema toj doktrini nova sredstva za otkrivanje ciljeva kao i nove inteligentne bombe i rakete za precizno uništenje ciljeva omogućavaju napad na neprijatelja simultano po cijeloj dubini njegovog rasporeda. Na taj način se ciljevi ratnih operacija mogu postići primarno pomoću udara iz zraka, a sekundarno pomoću vojnika na zemlji. Prvi zaljevski rat (1991. godine) u potpunosti je dokazao punu vrijednost te nove vojne doktrine i Amerikanci se oslobađaju Vijetnamskog sindroma, a koji je do tada poput Damoklovog mača lebdjeo nad njihovim glavama. U Prvom zaljevskom ratu postignuta je pobjeda uz minimalne gubitke vojnika što je bilo dijametralno suprotno Vijetnamskom ratu. Sustavi za otkrivanje ciljeva kao i sve vrste inteligentnih oružja stalno se usavršavaju nakon iskustva prikupljenih u Zaljevskog rata I, na Kosovu i u Afganistanu. Neposredno prije rata u Iraku SAD raspolažu sa vojnom silom koju ni jedna postojeća vojna sila u svijetu ne može niti uravnotežiti, a kamo li savladati. Aleksandar Veliki, Džingis-Kan i Napoleon raspolagali su jedno vrijeme sa takvom vojnom silom. Pritom za razliku od navedenih, Američkim kopnenim snagama danas nije potrebna velika hrabrost, već prvenstveno odlična koordinacija rada sustava za otkrivanje ciljeva i napada na njih sa inteligentnim oružjima.

Prema tome na samom početku 21. stoljeća SAD postaju vojna sila koju bi mogla uravnotežiti samo koalicija ostatka svijeta, a to je fikcija. Drugim riječima svaka administracija SAD sada ima potpunu osnovu za imperijalno ponašanje. Svaki Predsjednik SAD od sada je u dilemi da li će rješavati goruće probleme u zemlji, kao što je pokušao Predsjednik Clinton ili na način kao G.W. Bush. Clinton je prepolovio ogroman vojni proračun naslijeđen od Predsjednika Reagana i uspješno počeo rješavati neke goruće probleme unutarnje politike SAD i ekonomija zemlje za njegova dva mandata se oporavila. Ipak zamjerio se time mnogima i zbog afere sa pripravnicom u Bijeloj kući, koja ni u jednoj zapadnoevropskoj zemlji ne bi imala neki značaj skoro je smijenjen sa svog položaja.

Povijesni udar putničkih zrakoplova dana 11.09.2001. u zgrade blizance WTC dao je sasvim novu dimenziju protuameričkom i globalnom terorizmu

G.W. Bush postaje Predsjednik SAD nakon najkontroverznijih izbora u novijoj povijesti te zemlje. Nije bio naročito popularan u početku mandata, ali brutalan teroristički napad 11. rujna 2001. godine svrstao je narod uz njega. On se odlučio ne na smanjenje, nego na povećanje vojnog proračuna, sa time da SAD kao imperijalna vojna sila ostvari ciljeve svoje vanjske politike. Prema tome SAD sada prvi puta u povijesti stupa na svjetsku scenu kao imperijalna sila. Predsjednik Bush okružen sa suradnicima po uvjerenju neokonzervativcima i geopolitičarima amaterima, koji smatraju kako se prednost SAD-a u nesavladivoj vojnoj sili mora iskoristi za osvajanje što većeg broja svjetskih rezervi nafti, kao i za učvrščivanje te svoje vojne sile u kritičnim dijelovima svijeta. Pošto će nafta biti iscrpljena prije stvaranja adekvatne zamjene za nju, primarni cilj jedne imperijalne sile postaje upravo stjecanje kontrole nad njom, ali pritom ne toliko nad postojećim naftnim izvorima, koliko nad naftnim rezervama svuda u svijetu, odnosno gdje god je to moguće. Time bi američke naftne korporacije postigle ogromne profite u skoroj budućnosti, a čime bi se nadoknadili svi gubici u ekonomiji SAD.

Upravo zato je Drugi zaljevski rat protiv Iraka 2003. godine vođen pod izlikom kako Saddam Hussein posjeduje velike količine oružja za masovno uništenje, a koje je spreman upotrijebiti protiv SAD-a i njezinih prijatelja. Pritom se Saddam Hussein optužuje za izravnu saradnju sa Al Qaedom, i koja upravo preko njega treba doći u posjed oružja masovnog uništenja. Usprkos činjenici kako niti jedna od spomenutih tvrdnji nije točna, one se i dalje neprestano ponavljaju od Predsjednika Busha i svih njegovih suradnika. Imperijalna sila nikada ne navodi pravi razlog za svoj napad na neku zemlju. Cilj rata u Iraku je bio postizanje nadzora nad iračkim rezervama nafte kao i stvaranje velikih vojnih baza odakle će se nadzirati Saudijska Arabija i druge zemlje Srednjeg istoka. Tada bi se Američke trupe iz Saudi Arabije mogle prebazirati u Irak, a odakle bi opet zadržale puni nadzor nad Saudijskom Arabijom.

Drugi zaljevski rat iniciran je na zahtjev američkog vojno-industrijskog kompleksa te se zato može definirati kao prvi korporacijski rat u ljudskoj povijesti

Ipak cjelokupno ponašanje SAD ubuduće treba gledati u kontekstu velikih nevolja koje će pogoditi cijelo čovječanstvo. Čovječanstvo će se uskoro suočiti sa teškim posljedicama svoga nemara prema rodnom planetu - Zemlji, a za koju se do sada smatralo kako predstavlja deponij beskonačne veličine. Teške nevolje očekuju cijelo čovječanstvo zbog neobuzdanog prirasta stanovništva, globalnog zatopljenja uslijed stvaranja efekta staklenika, te stalnog trošenja prirodnih resursa i energenata. Do nedavno se vjerovalo kako će veliki napredak u znanosti i novim tehnologijama omogućiti savladavanje svih navedenih poteškoća. Ipak danas postaje vrlo jasno kako to neće biti slučaj tako skoro. U SAD-u će u bliskoj budućnosti vjerojatno svaka administracija iz redova Republikanske stranke podržati ideju imperijalne politike radi lakšeg putovanja u neizvjesnu budućnost. U bliskoj budućnosti većina nerazvijenih zemalja biti će katastrofalno pogođena s tri moderna jahača apokalipse. U tom slučaju SAD neće razlikovati borbu protiv međunarodnog terorizma i svojih osvajanja. Međutim ratovi poput ovog koji je bio pokrenut protiv Iraka 2003. godine, doprinjeti će upravo rastu, a ne slabljenju međunarodnog terorizma.

Ako na sljedećim izborima uspiju kandidati iz redova Demokratske stranke, oni će nastojati stišavati imperijalnu politiku SAD, a osim rješavanja unutarnjih pitanja, povešće stvarnu borbu protiv međunarodnog terorizma. Izvjesno je kako će SAD pritom obnoviti dijalog sa Europskom zajednicom bez arogancije svojstvene Bushovoj administraciji. Novi Predsjednik SAD tipa Clintona, bio bi zasigurno mnogo bolji sugovornik sa Europom i Rusijom u borbi protiv međunarodnog terorizma koji predstavlja veliko zlo našeg vremena. Međutim američki Vojno-industrijski kompleks nije mnogo zainteresiran za borbu protiv terorizma jer to njemu ne donosi veću korist. Samo povezivanje te borbe sa većim ratovima je ono što interesira taj Vojno-industrijski kompleks, čije moći se Amerika neće tako lako osloboditi. Postavlja se konačno pitanje može li netko obuzdati SAD u slučaju njihovog jasnog opredjeljenja za imperijalnu politiku. Naime takva sila ne postoji izvan SAD, ali postoji u SAD, a to je glas američkih građana na slijedećim izborima. Pored sve euforije koja je zahvatila SAD poslije 11. rujna 2001. godine, od kada je tamo nešto moguće što prije nije bilo moguće, glasovanjem će se moći izravno odlučiti za ili protiv imperijalne politike.

Danas u svijetu postoji mnogo knjiga koje se bave američkim imperijalizmom. U većini slučajeva tu su postavljene analogije sa nastajanjem drugih imperija kroz povijest, obično uz jednostavnu konstataciju o američkoj vojnoj moći. To je prilaz koji uvijek koriste povijesničari i geopolitičari, a koji svoje zaključke zasnivaju na korisnim povijesnim analogijama. Mnogi čitaoci će možda zaključiti da ovaj rukopis suviše detaljno ulazi u dokazivanje američke vojne moći kao i poteškoća koje će iskusiti cijeli svijet već u prvim desetljećima 21. stoljeća. Upravo u tome počiva bitak problema, jer bez čvrstog dokaza američke vojne moći tijekom očekivanih velikih poteškoća cijelog čovječanstva, američki imperijalizam bi se mogao smatrati za fikciju, a ne kao realno moguće opredjeljenje budućih administracija SAD. Pritom nije rečeno da je to i najpametnije opredjeljenje za američki narod.

Postavlja se pitanje da li su ovakvi imperijalni ciljevi SAD ostvarivi. U svakom slučaju njena pobjeda u prvoj fazi rata ostvariva je protiv svake nerazvijene zemlje u svijetu. Danas ne postoji niti jedna vojna sila u svijetu koja može SAD spriječiti u tome. Ipak ne treba zaboraviti da je to samo pobjeda u prvoj fazi rata. Druga faza rata, a koja se konkretno upravo sada vodi u Iraku je mnogo nesigurnija. Američke okupacijske snage u Iraku imaju skoro isti broj vojnika kao i tijekom izravnih bojnih djelovanja u prvoj fazi rata. Ako to potraje godinama američki porezni obveznici će to vrlo dobro osjetiti. Prema tome nije baš da se imperijalna politika SAD zasigurno isplati američkom narodu. Pritom treba uzeti u obzir i to da su SAD tijekom rata u Afganistanu 2002. godine imale podršku skoro cijelog svijeta. Napadom na Irak ne samo da su doslovce preko noći izgubile tu potporu, već su pritom navukle i veliku mržnju arapskih i drugih islamskih naroda, a koja će ubuduće dati još veći doprinos jačanju globalnog protuameričkog terorizma. Stoga se može zaključiti kako je imperijalna politika SAD lako moguća i ostvariva, ali ona pritom neće biti dobra za američki narod.

---

---

SADRŽAJ

UVOD

I. TEŠKO NASLJEĐE PRVE I DRUGE TEHNIČKO-TEHNOLOŠKE REVOLUCIJE

II. IZAZOVI 21. STOLJEĆA

- Porast stanovništva na Zemlji

- Stalni porast globalnog zagađenja

- Kriza energije uz stalno smanjenje prirodnih resursa

- Razorni galop tri moderna jahača apokalipse

- Pad kvalitete života na Zemlji

III. RAST AMERIČKE VOJNE SILE

- Vojna sila SAD od njhovog Građanskog rata do završetka Drugog svjetskog rata

- Bipolarni sustav odnosa dvije supersile SAD i SSSR kao ravnoteža nuklearnog terora

- Zračno-kopnena bitka kao nova američka doktrina te njen značaj

- Rat u Perzijskom zaljevu 1991. godine kao dokaz validnosti doktrine Zračno-kopnene bitke

- Ideje o vođenju malih ratova praktično bez ljudskih gubitaka

IV. IZAZOVI ZA SAD NA PRIJELAZU U 21. STOLJEĆE

- Ekološke promjene i demografski trendovi u SAD

- Stope rasta domaćeg brutto proizvoda u SAD

- Problem školstva i kriminala u SAD

- Sumiranje odnosa SAD prema ekološkim, energetskim i demografskim trendovima u 21. stoljeću

V. PREOBRAZBA SAD IZ STATUSA SUPERSILE U IMPERIJALNU SILU

- SAD nakon 11. rujna 2001. godine i rat u Afganistanu

- Poplava novih ideja u geopolitici i strategiji SAD

- Priprema administracije SAD za rat protiv Iraka

- Fabriciranje krivih podataka za rat protiv Iraka

- Napad na jedinstvo Europske zajednice

- Rat protiv Iraka i njegove posljedice

ZAKLJUČAK